Arhiva za January 2011.

Mesta koja volimo

Rubrika: Stih nedelje

Ivan. V. Lalić
 

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,
Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I šta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kiše
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,
I ovaj zid ne međi sobu, nego možda noć
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noć kad si bila uplašena od svoje svetlosti,
I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadživljuje, zauvek naseljeno
Običnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamćenje;
Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.

Ivan. V. Lalić
(1931-1996)

Moja ljubav

Rubrika: Stih nedelje

Jovan Dučić
 

Sva je moja ljubav ispunjena s tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Kao večni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
Svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađaš se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O ljubljena ženo silnija od mene –
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve druge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.

Jovan Dučić
(1871-1943)

Ljubav

Rubrika: Stih nedelje

Miroslav Antić
 

Da li je istina ono sto piše u Kalevali:
"Ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"
Da li je istina ono što govore u Basri:
"Ljubav je kao senka. Ako trčiš za njom, nikad je nećes
stići. Ako joj okreneš leđa pratiće te".
Neko je negde rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta".

Nasmej se zato ako ti kažu da si mali covek.
Nema male sreće i male bolesti. Nema male
krađe i male smrti. Nema malog rata niti
malog poštenja. Nema maloga prijatelja i
male tajne.

Nema maloga čoveka i male ljubavi.

Ne okreći mi nikad leđa da bih te voleo.
Sećam se tvojih prvih zuba. Sećam se tvojih
prvih koraka. Sećam se: Dečja bolnica u Novom
Sadu. Sedim kraj tvog kreveta i molim
sve na svetu da mi ne umreš.
I ostao si živ.

Ni Bog nam nije verovao tih dana. Ni priroda.
Ni ljudi. Verovala je samo naša ogromna ljubav.
Verovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci,
dok je kao kičica slikala azurnu svetlost po mojim 
dlanovima.

Mi se prevrćemo naglavce kao peščani sat.
I menjamo se jedan s drugim.
Dobićeš jednog dana dublji glas. Počećes
da se briješ. Oženićešse i zaposliti. Imaćeš
svoju decu i pričaćeš im svoje bajke.
A ja ću biti sve detinjastiji i bezazleniji.

Prepoznaćeš me po tome kako naivno verujem
da ću večito živeti, opčinjen unutrašnjim  
govorom poput drevnoga boga Ptaha,
koji je prvo smislio ceo svet u sebi, zatim
izdahnuo okolo svoje neverovatne misli,

i tako, ogromnom maštom, sam u Nicemu,
jedini, oživeo sve ono što je još bilo nestvoreno.

Onda će doci sve naglo: moji poslednji zubi.
I odmah posle toga: moji poslednji koraci.
Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu.
Sedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veče
makar samo sat ili pola sata.
Biće to sasvim dosta za sve proklete godine.

I neka moja ruka bude u tvojoj ruci. I neka kao
kičica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak
na tvojim dlanovima, znak da ti nikad nisam,
nikad okrenuo leđa da bi me poštovao i voleo.

Ljubav je kao snaga: ako je više trošiš, više ćeš
je i imati.

Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već
bi se pretvorile u vetar. Kad bi potoci ovako
umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.

Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već
bi postali beskonačnost. Kad bi vreme ovako
umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u
večnost.

Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već
davno bi bila zvezda.

Miroslav Antić
(1876 – 1938)

Srpski bubreg i srce, šetaju svetom

Rubrika: Dežurni razgovori, Srpsko rasejanje

Sonja Biserko i Nataša Kandić  

Jedno je sigurno, a to je da sam onakav kakvi su većina ljudi. Nisam ni svetac, ni đavo. Mislim da sam kao što su Srbi uopšte, u većini. I dobro je da nisam manjina, bilo kakva, jer bilo bi mi neprijatno da me mediji i političari posebno paze i maze, u odnosu na "ostale" građane.

Osećao bi se i nezgodno pred srpskim komšijama i prijateljima ako bih, recimo, pripadao verskoj manjini i zajednici, čiji verski vođa konstantno preti da neće biti ni Srbije, ovakve kakva je danas, ni u njoj mirnog života, ako ne bude kako on hoće da bude. A na području gde on "gazduje" dugo se neometano trudi da taj deo Srbije, svakodnevno i polako ali sigurno, udaljava od Beograda. Kako kod muftije Muarema Zukorlića caruje vera, a ne um, svojata mufti Rašku oblast i približava Sandžak Sarajevu, glavnom gradu muslimanske Federacije u Bosni i Hercegovini.  

(more…)

Orhideja

Rubrika: Stih nedelje

Milan Rakić
 

Kad sam te vid’o kraj mirisnih leja,
U parku, uz pesmu sakrivenih gnezda,
S viticama gustim, s velom i, k’o zvezda,
Na belom šeširu crna orhideja,

Tajanstveni suton, pun ljubavi strasne,
Šaptao je čežnju kroz mirisne grane,
Dok poslednja rumen na zapadu gasne,
I mir, mir svečani pada na sve strane.

Ja za tobom iđah, i u jednom mahu,
Slušajuci tice i talase rečne,
Ja osetih silno, u pobožnu strahu,
Da je najzad došao čas ljubavi večne,

Čas ljubavi prave, željene i čedne,
I sve što u mojoj duši beše časno,
I dobro, i nežno, ispod kore ledne
Prenu se i živnu i zaklikta glasno.

Al’ ti ne rekoh ni “silno te ljubim”,
Niti “dušo”, niti “oči moje sjajne”,
Niti praznom rečju i pokretom grubim
Zbrisah čedne draži nekazane tajne.

Jer, k’o snežna lava, u istome casu
Survaše se na me bol, tuga i strava,
Tajna strava koja u trenutku zasu
Klice nove nade i života prava.

I u čudnom strahu ja se pitah tada,
Kakvo sudba sprema ispaštanje veće,
I koliko treba nevolje i jada
Da okajem ovaj čas nenadane sreće!

I ne videh ništa. Ni daleke gore
Zabrađene tankim velom magle plave,
Ni ritove mnoge sto spokojno gore
Kraj obala mirnih nepomične Save…

Ti prođe. – Uz pesmu sakrivenih gnezda,
I tajanstven šumor žbunova i leja,
Predznak duge bede, kao kobna zvezda,
Dizala se zlobna, crna orhideja.

Milan Rakić
(1876 – 1938)