Arhiva za October 2010.

Snovi

Rubrika: Stih nedelje

Miroslav Antić
 

Velike reke imaju ušće
Koje ih pretvara u okean.

Veliki vetar prozračne
Puteve prema ravnici.

Ja imam samo san,
Običan malecki san
U kom sam za pedalj bliži
Ponekoj zvezdi
I ptici.

U zoru, od svega toga
Čitavo nebo izraste
Na mojim rukama toplim
I obrazima snenim.

I dan je nalik na jedne
Zenice graoraste
Oivičene zelenim.

I uopšte,
Zvezdo
I ptico,
Uopšte,
Celi svete,
Divno je kad se u nama
Neko čekanje javi.

Pa se od toga na usni
Nešto rumeno isplete.

I nešto graorasto
I zeleno u glavi.

Miroslav Antić
(1932-1985)

Kad odeš

Rubrika: Stih nedelje

Zoran Radmilović
 

Kad odeš, kad zatvoriš za sobom vrata, ne osvrći se
Kad bežiš, pobegni naglo i plači kad si daleko
Kad već nisi to da možeš da ostaneš gde te vole
Onda učini to brzo, brže od suze iz njenog oka.

Požuri da te suza ne stigne i ne opeče
Pazi da te oko ne vidi i ne skameni
Juri da te ruka ne potraži, ruka snena
Stazi se svojoj jedinoj vrati, sebičnom sebi.

Zoran Radmilović
(1933 – 1985)

Ljubavni poziv nepostojećem

Rubrika: Stih nedelje

Gordana Todorović
 

Dođi, da pokušamo.
Ja znam da ću opet stajati negde, daleko izvan nas,
naslonjena na zid u najudaljenijem kutu sobe na
četvrtom spratu.
Gledaću velikim očima,
sa jako ucrtanim ponorima na svom licu,
sa dosta ironije
možda,
i sa nešto malo sažaljenja:
šta rade ovi ljudi?
Svejedno.
Ja sam najzad razumela da ono
što je u jorgovanu nije nimalo važno.
Za sanjanje nisu postelje potrebne.
Pitanje je sasvim drukčije postavljeno:
da li ćemo zatreperiti zajedno
kao one dve žice na Rilkeovoj violini,
iz kojih gudalo mami isti zvuk.
Ali ni on nije znao
na kakvom smo ludom instrumentu strune mi
i ko je majstor, koji nas drži u ruci.
Svejedno.
Nije mi potreban čovek da bih mogla sebe da lažem.
I suviše volim samoću, a da bih mogla ostati sama.
I suviše mi smeta galama, a da bih mogla ostati
sama.
Lutala sam već dovoljno.
Lutaću još dovoljno na svom putu između dva
drveta
na svom putu od kolevke do mrtvačkog sanduka,
od jednog ležišta do drugog.
Pa zašto onda ne bi došao ipak ti,
iako znam da ne postojiš?
Bio bi mi kao voda.
Ništa ne volim kao vodu,
hladan mlaz kroz grkljan,
nikad mi nije dosadila,
nikad je dovoljno nije bilo.
Onaj bokal vode što za svakim obedom popijem
sasvim sama
neka ti bude dokaz
da bi mi bio dovoljan jedan čovek,
samo da te nađem.
Ko zna pre koliko vremena su
nemilosrdni bogovi zavidljivo rasekli mene na dve
polovine
i sad tražim onu drugu.
Nadam se da si to ti, iako znam da ne postojiš.
Svejedno.
Ja nemam svoje trenutke kome da dam
i zato te zovem.
Dani se lako ispunjavaju satima i minutima,
u mesecu je broj dana tačno određen
i svaka godina ima dvanaest izbrojanih meseci.
Godine, meseci, nedelje, dani, sati,
horizontalne i vertikalne linije na tačnoj tabeli,
ispunjeni kvadrati sa crvenim, crnim i plavim
sadržajem.
Dođi.
Da pokušamo.
Možda se s tobom neću osećati kao uvek u tuđem
oku,
kao tužna, nespokojna avet među mirnim
mrtvacima.
Stajaću.
Gledaću na žalost i opet i izdaleka.
Ko zna,
možda smo jedno drugom tečnost, koja ispunjava
vrč do vrha.
Da li da te blagoslovim,
da li da te proklinjem, što ne postojiš?

Gordana Todorović
(1933-1979)

Ne bira se ljubav

Rubrika: Stih nedelje

Pero Zubac
 

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se oduprijeti možeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
vidjeti.
Volio bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Pero Zubac
(1945)