Arhiva za November 2010.

Naša tajna

Rubrika: Stih nedelje

Desanka Maksimović
 

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas
ili radi drugih
kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reči
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tako gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.

Desanka Maksimović
(1898-1992)

Suza na pučini

Rubrika: Stih nedelje

Matija Bećković
 

I

Nestajem u podne kad ona gubi senku
O saće od crnog mleka u ušima
Sva prašina neba nedostojna njenog pudera
Ona mi daje otrova u poljupcu

Ta kurva to slatko đubre koje volim
Ali ne smem da priznam jer će me ostaviti
O zvezdo proslavljena na račun noći
O moje lice oprano suzama

Orao koji propada niz provaliju u vazduhu
Pre zemlje neće ništa dodirnuti
Duboke su svi stvari dok padaju
Kao ptica koja putuje kroz kamen

Ljubi dok pogledaš srcu dok te izda
Dok izučiš školu koju citiram
O ružni snovi gde se sastajem sa biljem
U dvoličnosti se čuva pravo lice

II

Ko tebe zavoli taj će zakasniti
Da se na vreme leči i da se ponovo rodi
Ti koja mi se privikavaš kao plivaču voda
Razjedajući rane gorkom solju

Ogromni materijali za jednu pesmu
Taj nered u snu preveliki za moju glavu
Jedan ludak tvrdi da te više voli
Zemlja će se okretati dok padnemo u nesvest

Jezik siromašan pred njenim očima
Moje metafore kao njene ogrlice
I minđuše u njenom uvu od sedefa
Žar ludaka iskorišćen kao gorivo u raketama

O crni dane osvetljen snegovima
Kao ulovljen na svoju krv patim
O crna ptico namenjena nebesima
Umesto duše umesto formule

Napisani slavuji prevrtljivi i dvolični
Rade insekti kao zveri u mraku
Dok se liftom spuštam u njeno crce
I moja krv slazi na mraz ispod nule

III

Biljke se guraju da prodru na vazduh
Uzalud je čupam iz duboke senke
Jedno drvo mi daje transfuziju krvi
I uši gore kao dva plamena

Šumo gde ću stići odjeke svoga glasa
Pljušte ptice kojima se umivam
Nezdrav plamen se povija u srcu
Dušo zagađena pogrešnim lečenjem

Slavuj se u srcu lomi kao suza
Dok ja slavim svojim nedostacima
I cvet okreće vreme naopako
Bojim se da je sanjam dok je gledam

Raspada se zvezda ta rana vazduha
I namesto nje se pojavljuje rupa
Ona se prolepšava da bi mi prkosila
Slična belom drvetu u vodi

Vodo duboka kao netalenti
Jedan živac drži higijenu u poeziji
Staze u parkovima imitiraju puteve
I reč nas uzgred odvodi u budućnost

IV

Ono što preko noći preduzimam
Kada me pre pisanja svrbe prsti
Kao ptica nepobeđena pepelom
Krst na grobu se suprostavlja vetru

Kad zajedno s vodom isparavaju zvezde
I rane hladi alkohol koji vetri
Mogu biti profesor svojim dušmanima
Koji noćas strepe da nešto ne napišem

Rđaju meridijani u bistrim vodama
I kao zlatni konci pucaju u ledu
Moja krv se bavi zabranjenim poslom
Dok zvezde tamu lažno predstavljaju

O dragi ljudi u njenom životu
Ostaće zakopani u mojim ustima
Moje kameno srce u zemlji kao dukat
Odoleće vlazi i ljubavnoj infekciji

Nesrećne ptice se leče visinama
O zlato što iznutra prolepšavaš zemlju
Dok razvode struju iz moje ljubavi
Što je meni rekla kao da je zakopala

Jer šta sam ja u njenom životu
Ona je pročitala moju tamu kao bukvar
Dok goni svoju senku oko sveta
I moja krv crta ono što napišem

Matija Bećković

Nikad

Rubrika: Stih nedelje

Branko Miljković
 

Ne znam gdje počinje praznina mora.
Al slutim što je taknuto u tebi ili u meni glas
koji je blizu negde rekao:
nikad.
To je reka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.
To je cvet koji ne silazi više
u svoj koren
jer se onde naselila budućnost.
Nikad.
Šumna trava neizgaženih visoravni
sneg na planinama
ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje nikad
u travi sluha i vida naraslo
u seni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto.
I teška misao koju si zanjihao
postat ce blaga, jer je kraj nje čovek
nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u noć
i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke
i viknuti:
ne odlazi!

Branko Miljković
(1934-1961)

Kad dođeš u bilo koji grad

Rubrika: Stih nedelje

Matija Bećković
 

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Gde sam i ja došao
Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moraš ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.
Kad dođeš u bilo koji grad
Odakle bilo
Iz Veljeg Dubokog ili Kolašina
Ili niotkud sasvim svejedno
Kod odeš od svoje kuće
Bilo kuda
Samo da što pre odeš
I dođeš u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Kad god da dođeš
Doći ćeš vrlo kasno
Jer se dugo putuje
Dok dođe u tvoj život
I tu se zauvek zaustavi
Ona koja je prema tebi krenula
Iz velike daljine
Odnekud iz Ruskog Jerusalima
Sa Kavkaza iz Pjatigorska
U kome nikad nije bila
I zvala se kako se zvala
Recimo Vera Pavladoljska
I izgledala kako je izgledala
Kako više niko na svetu ne izgleda.
Kod dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Jer gradovi su uvek daleko
I u njih se dolazi iz daljine
A svako putovanje se oduži
Jer svi misle jedino o povratku
Mada povratka nema
A ko god odluči da putuje
Mora krenuti jednog dana
A kad god krene
Krenuće u ono doba
U koje uvek neko kreće od kuće
Obično u nedelju
Kad si i ti krenuo
A kad god je nedelja
Najčešće si u nekom drugom gradu
A u kojem god da budeš
Recimo u Valjevu
Biće to jedini grad
U kome si oduvek bio
I čim si čuo njeno ime
I pre nego što si je sreo
Oduvek si je znao
I voleo već vekovima.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dodješ vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Doći ćeš korakom koji dvostruko odjekuje
Tvojim i batom još nekoga
Ko s tobom putuje
I glas mu ide po vetru
U dan neobičan za to doba godine
Da ni sam nećeš biti siguran
Ni koji je to grad
Ni koji su tvoji koraci
Samo ćeš poznati onaj glas
Koji ne ide po vetru
Nego se javlja u tebi
U dan neobičan za to doba godine
Kad nije ni bilo vreme da budeš u Valjevu
U koje si došao kao neznanac
Ne znajući nikoga
Ni grad ni Veru Pavladoljsku
Ni da se zavole najviše
Oni što se znaju najmanje.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Svet će postati uspomena na nju
I neće biti ni jednog mesta na zemlji
Gde te neće sačekivati
Ni ogledala u kojem je nećeš videti
Ni plave kose koja nije njena
Ni oblaka bez njenog svilenog osmeha
Zapamtio je prostor
Gora i voda
Onakvu kakvu si je prvi put video
U bilo kojem gradu
Recimo u Valjevu
U Karađorđevoj ulici
Između Pošte i Suda
I evo nailazi ono doba godine
Ili tvoga života
Kad su sve žene ona
I nose njenu glavu
Ali ni jedna celu
A ona živi nepoznata među ljudima
Odmara se od tebe i od svog imena
Ali ma gde živela i ma ko bila
Znaćeš da je to ona
I da ne može biti niko drugi
Jer nikog drugog na tvom svetu nema.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Okružiće te deca kao svakog pridošlicu
I u celom gradu nećeš poznavati nikog
Jer su svi otišli
I s tim bi se nekako pomirio
Ali niko se ne vraća
Sve je gotovo a još nikoga nema
Niti ima čvrstih obećanja
Da ćemo se ponovo sresti
I to je ono što najviše zabrinjava
Pa ipak čovek nije manje nego voda
Pa voda ne umire
Niti je smrt nešto
Što se na svetu događa prvi put
I da živimo hiljade godina
Prošle bi kao jedna
Jer godine su tu da dođu i odu
Ali sve što je njino
Nije Vera Pavladoljska
Koja ti je dala što ni sama nije imala
I uvek bila pomalo u oblacima
I u njih se konačno preselila
Ali dok iko ikom čita ovu pesmu
Ona se rađa sve svilenijeg osmeha
I nema ništa sa grobljem i smrću.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Sve će ti biti odnekud poznato
Kao poljubac već davan nekome
U grad ko zna koji
Kad dođeš ko zna kad
I ko zna otkud
Ili Veljeg Dubokog ili niotkud
Sasvim svejedno
Sve će ti biti isto kao da nisi dolazio
I da uopšte ne postojiš
Jer proviđenje ne zuri
I ništa ne zaboravlja
I ne fali mu ni mašte ni ideja
Da sve poveže i ispuni
Kao što je pisano
Samo ti ne bi bio isti
I ništa ne bi bilo kao što jeste
Da je moglo biti kao što nije
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedan dolazak
I samo jedan susret
I svaki je prvi i jedini
I nikad pre ni posle nije se dogodio
I svi gradovi su jedan
Delovi jednog jedinoga grada
Grada nad gradovima
Grada koji si ti
Prema kome svi idu
Da se sretnu sa tobom
Dobro je što si došao
Da se u to uveriš
Baš u Valjevu
I sretneš Veru Pavladoljsku
I čim si je video
Oduvek si je voleo
I unapred oplakivao rastanak
Koji se zbio
Pre nego što si je sreo
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedna žena
I jedan jedini dan
I jedna pesma nad pesmama
I jedna jedina reč
I jedan grad u kome si je čuo
I jedna usta koja su je rekla
A po svemu kako su je izgovorila
Znao si da je izgovaraju prvi put
I da možeš mirno sklopiti oči
Jer si već umro i već vaskrsnuo
I ponovilo se ono što nikad nije bilo.

Matija Bećković