Arhiva za August 2008.

Pre 10 godina

Rubrika: Srpsko rasejanje

SVT Logo

Izvod jednog manjeg dela iz dijaloga sa programa svedske televizije oktobra 1998.

Posle prologa emitovanja najaktuelnjih desavanja na Kosovu, ide razgovor u studiju:

Voditelj: ”Kako vi komentarisete ovu pat poziciju?”

Janić: ”Prvo ne mogu da razumem da Nato može da zaboravi da su Ujedinjene nacije te, a ne Nato, koje treba da se izjasne u ovom slučaju. Da Nato hoce da bombarduje Srbe da bi, kako kažu, sprečili srpske zločine nad civilnim albanskim stanovništvom je čista laž. Nato političari lažu. Ako nekoga hoće da bombarduju da bi zaštitili njihovo civilno stanovništvo, onda neka bombarduju Kolumbiju gde se nedeljno ubije više dece nego što ih je na Kosovu poginulo za celu godinu dana. Ili Alžir gde …

(more…)

Rečeno u Skupštini Srbije 9. oktobra 2007.

Rubrika: U Skupštini Srbije

Nada Kolundžija: Poštovani gospodine predsedavajući, uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da bi ova primedba stajala kada bismo mi danas na dnvnom redu imali zakone koje je predložila Vlada i na koje mi možemo da utičemo svojom raspravom i amandmanima. To tada ima smisla da ministar sedi, čuje pažljivo sve poslanike, da razmotri mogućnosti da nešto od primedbi koje poslanici daju na zakonski projekat uvaži i da na taj način u zajedničkom radu, da tako kažem Skupštine i Vlade, predloženi zakonski projekat menja i popravlja. Kako se ovde radi o ratifikaciji međunarodnih sporazuma i konvencija koje je Vlada potpisala, dakle, nema nikakve mogućnosti da mi amandmanima, diskusijom, raspravom ili bilo čim utičemo na izmenu teksta koji smo danas ovde dobili. Ja mislim da mi, svejedno, danas možemo nastaviti ovu raspravu i da nema nikakvog razloga da prekidamo rad Skup…sednice Skupštine zbog toga što nadležni ministri ne, ne sede ovde. Dakle, ja, ja uvažavam svaki, zaista mislim da je u redu kada poslanici u komunikaciji sa ministrom pokušavaju da utiču na tekst akta koji je pred nama; kako se ovde radi o ratifikaciji, u nekim parlamentima o ratifikacijama se i ne vodi rasprava na način na koji se vodi ovde kod nas. Nemamo mi ništa protiv da rasprava ide i da traje i da poslanici kažu šta misle o tome, ali prosto se radi o tome da je ovo akt na koji se ne može amandmanski delovati.

(more…)

Lokalna alapljivost

Rubrika: Dežurni razgovori

Hoće da im ljudi u popisu navedu o sebi i neke podatke koje ni policija u demokratskim zemljama nema prava da traži od svoih građana. Sve staro, odavno obećano i nikada ne konkretizovano, prikazuju se danas od ministra i gospodina Jakšića (koji je u to vreme bio pomoćnik ministra) kao nešto novo!?

(more…)

Zločini na Kosovu se nastavljaju

Rubrika: Prevodi iz švedskih novina

Nikola Janić  

“Osnovno ljusko pravo – pravo na život, da te ne tuku, maltretiraju, da ti ne spaljuju domove ili da na tebe ne moze na ulici da puca ko god zaželi – izgleda ne važi za Srbe.“ 

Nikola Janić,  Predsednik Srpskog Saveza

Tokom rata između Jugoslovenske Armije, Nato avijacije i UČK-gerile kosovskih Albanaca (koja se dva meseca pre nego što je Nato počeo vazdušne napade na Jugoslaviju nalazila na listi svetskih terorističkih organizacija CIA-e, ali koja je ubrzo nestala sa nje i unapređena preko noći u «oslobodilačku armiju»), pokušavao sam u mnogim Tv  debatama da objasnim da je srpsko stanovništvo, koje je 1995god. proterano iz Krajine i Hrvatske, bilo izloženo gorem teroru i progonu nego Albanci na Kosovu. Mediji u švedskoj i predstavnik kosovskih Albanaca odbacivali su ove moje tvrdnje s obrazloženjem da: »ranije počinjene nepravde i napadi na civilno srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni ne opravdava ono što se dešava na Kosovu». Ali šta je to što se dešava na Kosovu danas – posle završetka rata? U čemu je razlika danasnjih desavanja od onoga što se događalo pre dolaska Natoa?

(more…)

Prevod pisma Švedskom predsedniku

Rubrika: Prevodi iz švedskih novina

Poštovani predsedniče Goran Persson,

Zahvaljuem se na ljubaznom pismu koje si mi poslao 20 decembra a koje se odnosilo na buduci švedsko-jugoslovenski susret na najvišem političkom nivou.

Radosno je i daje nadu da je moja otadžbina najzad na puti iz dugogodišnje internacionalne izolacije o da će uskoro da zauzme mesto koje joj spravom pripada u evropskom društvu.

Nasuprot predhodnom pismu razlog ovom mom obraćanju je više komlikovan i veoma žalostan.

(more…)

Ne prihvaćena ruka – potvrda razlogu za ponos

Rubrika: Otvorena pisma

Ako nekome javno pružte ruku na pozdrav, a on je ne prihvati, normalna reakcija bio bi osećaj nelagodnosti. Kada je jugoslovenski ambasador u Švedskoj Aleksandar Prlja odbio da prihvati moju ispruženu ruku, umesto nelagodnosti, osetio sam ponos i potvrdu mom ubeđenju o bezgraničnoj arogantnosti i sujeti predstavnika jugoslovenske vlade.

(more…)

Srbija se neće odreći Kosova

Rubrika: Prevodi iz švedskih novina

Kao sav švedski narod tako i ja, Srbin u švedskoj, gledam na TV-ekranima i svakodnevno citam u štampi priče o stradanju albanskih izbeglica sa Kosova. Činjenica da su i oni deo naroda koji želi da odvoji deo moje zemlje u korist velike Albanije, ne utiče na moje osećaje koji su emotivni i iskreni. Našim opštim reagovanjem i angažovanjem momentalno upravljaju osećaji koji naviru kod svakog čoveka koji vidi bosonogo albansko dete koje u blatu i hladnoći stoji pored majke koja je na granici nervnog sloma. Moguće je da su te u nedogled reprizirane slike blokirale našu moć (kod nekih ne postoji ni volja), da sredimo naše misli i mobilišemo zajednički napor kako bi zaustavili bombardovanje i sprečili jos veću katastrofu.

(more…)

Zašto ćuti Ana Lind o Nato bombama?

Rubrika: Prevodi iz švedskih novina

Pre neki dan u emisiji vesti (Rapport) ministru spoljnih poslova švedske postavljeno je pitanje o bombardovanju Jugoslavije. Ministarka je pitanje prokomentarislo rečima: "Mi ne treba da diskutujemo rat dok on traje". Ali ko zna koliko će još da traje besomučno uništavanje jugoslovenske infrastrukture i koliko će civila "nenamerni" Tomahavci i rakete poubijati?

(more…)

U glavi jednog Srbina

Rubrika: Prevodi iz švedskih novina

Članak objavljen u jednom od najtiražnijih švedskih listova: ”Expressen”
Nikola Janic o masakru, krivici, bombama – pogled na nepravde

Zasto? Da li je neko znao? Jos jedna šokantna slika sa Kosova obišla je svet. Četrdeset pet ljudi ubijenih u Račku. Kao krivac proglašena je vlada u Beogradu, pre nego što je neko saslušao izjavu srpske strane. Tipično, smatra Nikola Janić, srbin u švedskoj, režiser i glumac, predsednik Glasa Srpskog Naroda, predsednik Srpskog saveza i član Saveta švedske Vlade za pitanja integracije i etničke ravnopravnosti.

(more…)

Nekoliko od više stotina primljenih e-majlova slične sadržine

Rubrika: Vaša pisma

Poštovani posetioci sajta,

Godinama sam čitao nebrojane laži i izmišljotine o meni. Znajući da one dolaze iz određenih ”Lažifabrika” i bolesno zlobnih, iskomplesranih i ljubomornih pojedinaca, na njih, najčešće, nisam reagovao. Takođe, sve te godine, niste nigde mogli pročitati od mene napisane podatke o datoj pomoći mnogim institucijama, ustanovama, izbegličkim grupacijama i pojedincima. Bez obzira da li je ta pomoć inicirana i data od nekih udruženja, članica Srpskog saveza čiji sam predsednik, od mene ili od članova moje porodice. Dugogodišnje ćutanje podvrđuje da pripadamo onima (i udruženja Saveza i moja porodica) koji se time ne hvale i to smatramo našom ljudskom obavezom i neophodnom solidarnošću sa onima kojima je pomoć, iz bilo kojih razloga, neophodna. Tako ćemo se ponašati i u budućnosti.  

Ali pljuvanja i laži koja se o mnogim ljudima, ne samo o meni, šire po internet portalima i nekim sajtovima, na kojima čitate sve suprotno od istine i činjenične realnosti, postaju bezgranično bezkrupulozna što me prisililo da bar delimično progovorim o onome što inače smatram neukusnim. Kada godinama slušate da niste uradili, ili učinili, ono što ste zapravo sve godine i činili i radili, kada isto to govore i za organizaciju koju predstavljate (znači za hiljade solidarnih ljudi) onda dođe trenutak koji ne možete da izbegnete i kada morate da kažete: Dosta je bre!

Iskreno se nadam i verujem da shvatate potrebu iznošenja i ovih činjenica. Ako bih samo napisao da lažu i te napisane reči ne potvrdim činjeničnim dokazima, što oni nikada ne čine,  zašto bi ste veovali meni a ne njima? Rubrika ”Drugi su rekli o Nikoli”  je stavljena iz tog razloga a ne zbog hvale. Da mi je do hvale, hvalio bih se pre petnaest, ili deset, ili pre pet godina a ne sada, pod stare dane. Ovakva rubrika je neophodna da bi i drugi, na jedan drugačiji i kulturniji način (jer meni se zamera da sam oštar i ”nekulturan”, kada odgovaram nekulturnima) mogli da kažu lažovima, da su lažovi:         


BURAZERU SAMO NAPRED,DANILO SA GRUPOM SRPSKIH UCENIKA


 

Postovani Gospodine Janicu,

Moje ime je Davor Radic i pisem vam iz Gävlea. Rodjen sam u Sarajevu a dosao sam u Svedsku 92 godine.

U pocetku nisam mogao da shvatim situaciju u Jugoslaviji i zbog toga nisam shvatio tugu i uznemirenost mojih roditelja dok su gledali svedske izvjestaje sa ratista u Bosni i Herzegovini, ali u poslijednje vrijeme ja sam se sve vise poceo interesovat za situaciju u Jugoslaviji. Rat na Kosovu i Metohiji me je narocito potresao jer se radilo o srcu srpske
nacije.

Vasa knjiga "SERBISKA HUVUDEN SANNING UTAN RESPONS" koju sam procitao sa
odusevljenjem mi je pomogla da drugacije gledam na izvjestaje svedskih  medija i da ih lakse podnosim.

Takodje vasi nastupi na televiziji, koje sam ja redovno pratio, su ostavili pozitivan utisak na mene, i inspirirali me da se i sam angazujem.

Ovim pismom zelim da vam se zahvalim na vasem angazovanju za srpski narod i da vam izrazim duboko divljenje prema vama.

Hvala.
Davor Radic


 

Gospodine Janicu,

zeleo bih najpre da Vam odam priznanje i da Vam se zahvalim na upornosti, istrajnosti i nepokolebljivoj odlucnosti da u medijima (svedskim u prvu ruku) iznosite istinu o sprstvu, o stranoj propagandi i neistinama koja nas zasipaju sa svih strana.

Da Vam odam priznanje za hrabrost da u susretima sa tako "skolovanim" propagatorima siptarske strane (kao sto je taj Siptar ….) sa kojim ste vodili polemiku na televiziji i radiju, ostanete istrajni i argumentovano pobijate sve te lazi koje nas obasipaju. Zeleo bih da istaknem sledece moje misljenje – najzad jedan Srbin koji zna, ume i ima hrabrosti da se upusti u diskusiju sa propagandnom masinerijom Zapada (ukljucujuci tu i Svedsku).

Moram ti i ovde odati priznanje kao i u nizu drugih pitanja jer iznosis na videlo stvari od vrlo velike vaznosti i pitanja koja ja takodje smatram vaznim – na primer ime Kosovo a ne Kosova, zasto bombe na Srbe a ne na Turke i tako dalje. Ja sam sinoc pokusavao najmanje sat vremena da dobijem vezu i da se ukljucin u diskusiju. Posle vise neuspelih pokusaja uspe sam da dodjem do växel-a. Ne znam dal si upoznat sa nacinom na koji se "propustaju" kontakti ali sudeci pĺ mom slucaju postoji kako ja smatram neka vrsta cezure. Prvo pitanje koje mi je postavljenom bilo je kako se zovem, odakle zovem, sta sam po nacionalnosti i kakvo pitanje imam i kome ga upucujem. Odgovorio sam ko sam, da sam Srbin, da bi zeleo u prvu ruku da postavim pitanje Sturesjö-u o podatku broja siptara na Kosovu – pre drugog svetskog rata, posle rata, danas. Dali mu je poznata cinjenica da veliki broj siptara na Kosovu dolazi zahvaljujuci Titovoj antisrpskoj politici i tako dalje.

Na to sve sam dobio odgovor da nije sigurno da takvo pitanje moze proci na sta sam ja reagovao i pitao da li je u pitanju neka vrsta cenzure stava onih koji zele postavljati pitanja? Odgovoreno mi je samo da ce me nazvati telefonom ukoliko bude neko prazno mesto za razgovor. S obzirom da nisam kontaktovan od strane radija nisam dakle imao mogucnost da direktno preispitan Örjana o njegovim odnosima sa siptarima. Toliko o tome.

Gospodine Janicu, nastavite sa radom, nastavite sa borbom protiv neistina o Srbima koje se sire i uzimaju sve vise maha u medijima.

S postovanjem

Milan Djokic


 

ŠTO GOD TKAŠ, VEZUJ KONCE ZA NEBO

„Dar govora (reči) je izvanredan dar.
Daj da taj dar mogu ljubazno koristiti.
Neka budem spor na oštre reči koje
ranjavaju, reči izgovorene u ljutnji“

Reči su ponekad ubitačne, koliko i beznačajne, zato njima treba oprezno baratati. Svaki čovek koji govori o drugom čoveku ima moralnu odgovornost pred samim sobom, prema onom o kome govori, kao i prema onima pred kojima govori. Savest i moralni zakoni u nama, prisustvo su i glas samog Boga u nama – glas apsolutne Istine. Životinjki svet živi po instinktima, ali ljudska bića uživaju u slobodnoj volji koju u ravnoteži drži njihova savest – da cenimo dobrotu i istinu, a osuđujemo laži. Moja savest mi nalaže, da iznesem istinu o gospodinu Nikoli Janiću – onu koju lično znam – ništa manje, ništa više. Svaki tekst koji sam pisala za „Istinu“ bio je motivisan traganjem za Istinom, Pravdom i Ljubavlju prema svom srpskom rodu. Sledeći uvek isti principe po kojima se upravljam kako u svojim činjenjima, tako i u pisanoj,    ili izgovorenoj reči, i ovo otvoreno pismo o svemu što znam o Nikoli Janiću, jeste u skladu sa tim principima.  Više godina sam u kontaktu i raznim vidovima saradnje sa srpskim iseljeništvom. Neke sam upoznala lično,  a sa nekima kontakt održavala samo putem interneta ili telefona. Nikola Janić je jedan od onih koje znam lično. U svakoj Istini treba biti iskren do kraja, zato ću reći da su naši prvi kontakti i saradnja, nažalost, bili pokvareni različitim političkim gledištima, branjenja istih sa velikom ostrašćenošću, što je na kraju kulminiralo i ličnim sukobom. No srećom, i Nikola i ja smo bili sposobni da se izdignemo iznad prizemnih stvari (grešne ljudske prirode podložne sujeti, besmislenoj tvrdoglavosti itd), a zarad viših opštih ciljeva, svesni da se svako na svoj način i prema mogućnostima u suštini borimo za istu stvar – spas i dobrobit Srpstva. „Hladne glave“, dobre volje i čista srca, obnovili smo naš međuljudski odnos, uspostavili ga Redom i Obrazom, kako dolikuje časnom čoveku i Srbinu.

O
no što ja mogu i što ovim pisanjem činim, jeste da posvedočim o onom delu Nikolinog političkog i humanitarnog angažovanja, koji mi je lično poznat. Nikola je jedan od retkih Srba, koji je konkretno i požrtvovano pomagao srpskom narodu. Jedan od retkih koji se u javnim dijalozima direktno sučeljavao sa pojedinim zapadnim političarima, govorio i u raznim domaćim TV emisijama, a sve u cilju odbrane Srpstva i srpske države. Jedan od retkih koji je imao hrabrosti da javno kaže da je proteklih godina bio u zabludi verujući određenim političkim strankama i figurama, koje su na politički scenu došle nakon 5.oktobra 2000. Nikola je JEDINI od celokupnog srpskog iseljeništva, koji je u vreme poslednjih predsedničkih izbora došao u Srbiju i ispred kamera dao javnu podršku Tomislavu Nikoliću, a zatim prisustvovao i dao izjavu i na konferenciji za štampu, čineći sve to u teško narušenom zdravstvenom stanju posle II infarkta, što taj njegov postupak čini još vrednijim.

Svedok sam i Nikoline finansijske pomoći pri organizovanju ovogodišnje Bogojavljenskog plivanja za Časni krst kod Nebojšine kule, u okviru Svebor-a, gde sam jedan od starešina. Svedok sam i Nikoline lične novčane pomoći, kao i nekih udruženja Srpskog Saveza i Saveza Srpske omladine, upućene o Božiću srpskim porodicama na Kosovu i Metohiji, jer sam Nikolinog saradnika, Srdjana Mladenovića uputila gde i kome da odnese tu pomoć, a nakon toga dobila i potvrdu iz opštine gde je ta pomoć uručena – spisak porodica sa njihovim potpisima. I ne samo tada, već svakog Božića Nikola lično, kao i udruženja Srpskog Saveza i Saveza srpske omladine iz Švedske, Srbima na KIM šalju ogrev, pečene prasiće, slatkiše, novac … Nikola i njegova supruga stipendirali su decu u svim srpskim zemljama. Isto to čini i nekoliko udruženja Srpskog saveza čiji je Nikola predsednik. Pomaže nesebično, zajedno sa svojom suprugom Majvor, koju sam imala zadovoljstvo i čast da lično upoznam. Razgovarala sam i sa podpredsednikom Srpskog Saveza, gospodinom Radetom Mitrovićem, tražeći informaciju o brojnosti njihovih članova. Potvrdio je da Srpski Savez broji preko 12 000 članova, a što se može videti i na zvaničnim sajtovima Švedskog doseljeničkog biroa. Isto tako mi je govorio i o tome koliko i na koji način pomažu Srbima, kao i koliko među svim članovima Nikola prednjači u tome. U zadnje vreme skoro neizostavno se dešava da jednu polovinu tražene pomoći daje Srpski Savez, a drugu polovinu porodica Janić.

Kao uporni tragač za istinom, svejedno što sam i sama svedok Nikolinog angažovanja na pomoći Srbima, htela sam da čujem i tuđa iskustva, odnosno informacije. Zato sam pitala i druge, proverila i uverila se u ličnim razgovirma direktno sa onima kojima je pomogao.

Vrlo ožalošćena i razočarana klevetama izrečenim o Nikoli Janiću, obraćam se Petru Milatoviću da povuče svoje neosnovane optužbe, ili u suprotnom iznese verodostojne dokaze za njih. Drugim rečima – ako „Istina“ više nije Istina, već laž – tražim da me skine sa liste saradnika-dopisnika.

Ozbiljnom čoveku, intelektualcu, književniku, ne pristoji da piše tekstove bazirane na zlobnim rekla-kazala, ljudskoj sujeti i ko će ga znati čemu svejoš, a podsećam Petra i na sve javno, ili privatno izrečene podrške nas Srba, kada je i sam bio žtrva iskonstruisanih optužbi. Tim više sam iznenađena i zbunjena njegovim činom nerazumljivog i neosnovanog napada na drugog Srbina – Nikolu Janića, čoveka koga Srbi u svim srpskim zemljama dobro znaju, poštuju i vole.

Vesna Mijailović
Srbija, 24. cvetanj (traven) 7516. leto Gospodnje

Ovo pismo je gospođa Vesna Mijailović prvo poslala gospodinu Milatoviću, koji je odbio da ga objavi na svom sajtu, a autora teksta, tadašnjeg njegovog saradnika, nazvao je telefonom i grdio, vikao i vređao.


 

VELIKA SRAMOTA ILI GREHOTA!!!

Čitajući ovih dana internet izdanje našeg srpskog sajta „Istina“, nisam mogla da verujem svojim očima kad sam pročitala tekst pod naslovom „Trojanski konji ostavljaju magareće otiske“. Pomislih odmah – Gospode oprosti im, jer ne znaju šta rade! Autor teksta je učinio greh, veliki greh pred Bogom i dobrotom. 

Ne poznajem sve protagoniste teksta, ali kad sam pročitala ime gospodina Nikole Janića iz Švedske i ono što je rečeno o njemu, naprosto sam ostala zgranuta nad gomilom neistina, već i zla. Ne želeći da ulazim u motive kojima je bio rukovođen autor tog teksta osećam se dužnom da reagujem na izrečene neistine, jer ćutanje je greh, ili saučesništvo u zločinu.

Daću sebi slobodu da napomenem da sam bila aktivni učesnik događanja u javnom životu u ratnim godinama u RS, kao novinar SRT, a posle kad sam radila u predsedništvu RS do 1995. god. Nakon mog dolaska u Srbiju, radila sam, ne profesionalno, već kao dobrovoljac na svim pitanjima i projektima bitnim za sve elemente državotvornosti i identiteta srpskog naroda. Koliko je i kakav doprisnos svakog od nas bio, na Gospodu je neka sudi. Bitna je želja da se pomogne tamo gde je najpotrebnije.

U mom radu sretala sam se sa mnogim ljudima iz rasejanja. Jedan od retkih koji je svoje reči i obećanja pretvarao u konkretna dela je gospodin Nikola Janić iz Švedske, koji je uvek napominjao da ono što čini ne čini sam, već u ime Srba iz rasejanja koje predstavlja. Usput rečeno i njegova supruga, koju sam imala čast da upoznam, jedna je od retkih žena iz rasejanja, koja se, iako je Šveđanka, uvek odazivala na sve akcije od značaja za srpski narod, finansirajući sve što su joj lične mogućnosti dopuštale. Greh je veliki prema tim ljudima koji su već početkom ratnih dešavanja u Bosni pružili pomoć u svemu što je bilo od njih traženo: od opreme za medije do lekova, hrane, odeće itd. U Srbiji, a posebno na KIM rad gospodna Janića usrećio je mnoge sprske porodica od gladnih, bolesnih, prognanin … itd.                        

Pre dve godine, organizovao je u Beogradu konferenciju o pitanjima značajnim za Srbe na KIM. Osim preosvećenog vladike Artemija, nekoliko uglednih i neokaljanih srpskih intelektualaca i naravno predstavnika Srba sa KIM, niko nije došao, iako su svi bili pozvani. Čak su i mediji napravili opstrukciju ovog događaja. Niz akcija koje je pokrenuo gospodin Janić bilo je onemogućeno od strane vlasti, ili nekih zlih sila iz rasejanja. U mnogima je ustrajao sam uz pomoć istinskih patriota koji znaju i podržavaju njegov rad i delo. Iskreno, ne poznajem, a godinama sam u toku svih srpskih nevolja, nikoga iz rasejanja ko je više, duže i iskrenije priskakao u pomoć, svima onima kojima je bilo potrebno, od gospodina Janića.

I nešto veoma važno za kraj, on nikada nije bio lokalni patriota i Srbin sa rokom trajanja. Za sve je imao prostora i razumevanje, bilo da dolaze iz RS, KiM, Hrvatske, ili Srbije. Neukusno bi bilo stavljati u ovaj kratki članak, imena svih onih koji su na ovaj ili onaj način bili pomognuti radom i konkretnim delom gospodina Janića i njegovih saradnika i članova udruženja koje on predstavlja. Mnoga srpska deca danas žive, rade i uče zahvaljujući baš tom čoveku. Spremna sam da sa mnogim ljudima, koji još uvek veruju u čast, obraz i moral, da stanem pred svaki sud časti i posvedočim o konkretnim delima ovog čoveka, koji mnogima od nas može biti samo primer.

Nakon svega još uvek se pitam, kome i zašto je trebalo da napište sve te neistine. Vreme i ljudi će pokazati, jer istina uvek izađe na svetlo dana.

Tatjana Lazić – Javtić

Pismo je prvo poslato gospodinu Milatoviću, koji je odbio da ga objavi na svom sajtu.


 

SVEDOČENJE JEDNOG STUDENTA

Poštovani Petre Milatoviću,

Pročitao sam Vaš tekst pod naslovom TROJANSKI KONjI OSTAVLjAJU MAGAREĆE OTISKE. Priznajem  da ste vrlo umješan spisatelj, ali za  Vas i Vaš tekst, riječi hvale ovde prestaju. Moram da Vam iskažem svoje razočaranje na sramnim riječima koji ste objavili o gospodinu Nikoli Janiću. Zaista mi je bilo teško kada sam pročitao sve laži koje ste napisali, o kvazipatriotizmu, nacionalizmu i lažnom rodoljublju. Ja Vam moram reći, Petre, da je Nikola Janić moj drugi otac, čovjek koji mi je pomogao nebrojeno puta, i zbog koga sam ja, sada, jedan od najboljih studenata četvrte godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Naime, rođen sam u Republici Srpskoj, u Zvorniku. Veoma se teško živelo, pa se deševalo da danima nemamo ni marku u kući, ali sam ipak započeo studije. Učio, radio, i veoma malo spavao. Jedno prilikom sam poslao preko 15 meilova, domaćim i stranim organizacijama, fondacijama, molio za stipendiranje, ali niko mi nije odgovorio, izuzev  Nikole Janića. Počitao je meil, i oduševio se mojim rezultatima, ali ono što ga je ganulo je to, da je moj otac, sve vreme rata bio na prvim borbenim linijama, branio svoju zemlju da bi posle ostao bez posla, para i jedva hranio četvoročlanu porodicu.

Nikola mi je pomogao kada nikog nije bilo tu, kada su svi okretali leđa. Stipendija od 200 evra mesečno je bila više nego dovoljna za moje studije, pa sam i roditelje pomagao. Nikola mi je to davao iz sopstvenih sredstava, da bi posle nekog vremena, podmladak organizacije na čijem čelu je Srđan Mladenović, Nikolin saradnik, pruzela stupendiranje, a Nikola je počeo da pomaže jednu devojčicu. 

Pre par godina prisustvovao sam konferenciji povodom situacije na KIM, koju je  Nikola organizovao, gde su se predstavnici jedne enklave požalili kako nemaju računare za decu u školi, na šta je Nikola odgovori dajući novac iz svog džepa. Ovo nije sve što bih mogao da kažem za čoveka čija je huamnost nemjerljiva.

Samo se pitam kako neko može na ovakav načina da komentariše čoveka, koji i pored ozbiljno ugroženog zdravlja lobira za svoj narod, za čoveka na koga je zbog svojih patriotskih shvatanja i borbi izvršen atentat. Nije mi jasno…

 Gostodine Milatoviću, molim Vas, nemojte da kaljate obraz ovom čoveku. Mogu sa sigurnošđu da kažem da ste Vi načitan, ali po neistinama koje ste o pisali o Nikoli, veoma neinformisan novinar, te, ako na ovaj način pišete sve Vaše tekstove, moram da Vam preporučim da promenite profesiju.

S poštovanjem,
Vladimir Milošević,
Student Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu
Studentski dom Kralj Aleksandar I, Beograd
Kontakt telefon 064 344 71 54

Pismo je prvo poslato gospodinu Milatoviću, koji je odbio da ga objavi na svom sajtu


2


4