Arhiva za January 2010.

Daleko u nama

Rubrika: Stih nedelje

Vasko Popa
 

Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo

Vasko Popa
(1922-1991)

Intervju Nikola Janić, predsednik Srpskog saveza u Švedskoj

Rubrika: Srpsko rasejanje

Nikola Janić  

Dijana Ivanović: Gospodine Janiću, kakav je danas odnos između matice Srbije i srpske dijaspore?

Nikola Janić: Odnos matice i dijaspore, nikada nije bio onakav kako se u medijima predstavlja i kako ga političari predstavljaju. Uvek je škripalo i sve te godine masovnost naše dijaspore nije iskorišćena za dobrobit matice, ali i za samo rasejanje. Odnos je selektivan zavisno od toga s kim razgovarate, šta hoćete. Vrlo malo je toga u šta mogu da uprem prstom i da konkretno kažem: ovo je dobro, ovo smo uradili zajedno.

(more…)

U prolazu

Rubrika: Stih nedelje

Veljko Petrović
 

Prošla je kraj mene nečujno ko miris,
Bleda kap ljiljan, ponosna ko iris;
A kad dalje tiho i svetački minu,
I trag joj pod korakom zlatnim bleskom sinu
…O, ko si ti, ženo sa neznanih strana,
Obasjana čudnim, nadzemaljskim sjajem?
Imena ti ne znam, ali te poznajem,
– Ti uskrsla pesmo rumenih mi dana.
Ti si ko uvelak iz kog tajno struji
Prva moja ljubav, ona sreća tija –
Ah, u srcu mome probuđena bruji,
Ona slatka, slatka stara melodija…

Veljko Petrović
(1884 – 1967)

Uvek sam se plašio da ti tepam

Rubrika: Stih nedelje

Zoran Radmilović
 

Uvek sam se plašio da ti tepam
Plašio se uvek da ti kosu držim u ruci
Prestrašen bio da naglo možeš da se okreneš
i da mi uhvatiš nežno oko na svom vratu.

Jer sam glupavo verovao
da ću ako ti ruku na rame stavim
da ću ako ti prstima čelo dodirnem
da ću ako ti u tople oči grudi slijem
da ću izgubiti sebe.

Sad kad si otišla imam sebe, isuviše.

Zoran Radmilović
(1933 – 1985)

Santa Maria della Salute

Rubrika: Stih nedelje

Laza Kostić
 

Oprosti, majko sveta, oprosti, 
što naših gora požalih bor, 
na kom se, ustuk svakoj zlosti, 
blaženoj tebi podiže dvor; 
prezri, nebesnice, vrelo milosti, 
što ti zemaljski sagreši stvor: 
Kajan ti ljubim prečiste skute, 
Santa Maria della Salute. 

Zar nije lepše nosit’ lepotu, 
svodova tvojih postati stub, 
nego grejući svetsku lepotu 
u pep’o spalit’ srce i lub; 
tonut’ o brodu, trunut’ u plotu, 
đavolu jelu a vragu dub? 
Zar nije lepše vekovat’ u te, 
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad’o, 
mnoge sam grehe pokaj’o ja; 
sve što je srce snivalo mlado, 
sve je to jave slomio ma’, 
za čim sam čezn’o, čemu se nad’o, 
sve je to davno pep’o i pra’, 
na ugod živu pakosti žute, 
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo, 
al’ ipak neću nikoga klet’; 
šta god je muke na meni bilo, 
da nikog za to ne krivi svet: 
Jer, što je duši lomilo krilo, 
te joj u jeku dušilo let, 
sve je to s ove glave sa lude, 
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu, 
lepše je ovaj ne vide vid; 
iz crnog mraka divna mi svanu, 
k’o pesma slavlja u zorin svit, 
svaku mi mahom zaleči ranu, 
al’ težoj rani nastade brid: 
Šta ću od milja, od muke ljute, 
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu 
nikad još takav ne sinu gled; 
tim bi, što iz tog pogleda kresnu, 
svih vasiona stopila led, 
sve mi to nudi za čim god čeznu’, 
jade pa slade, čemer pa med, 
svu svoju dušu, sve svoje žude, 
-svu večnost za te, divni trenute!- 
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota? 
Zar meni blago toliko sve? 
Zar meni starom, na dnu života, 
ta zlatna voćka što sad tek zre? 
Oh, slatka voćko, tantalskog roda, 
što nisi meni sazrela pre? 
Oprosti meni grešne zalute, 
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobiše sile, 
mozak i srce, pamet i slast. 
Dugo su bojak strahovit bile, 
k’o besni oluj i stari hrast: 
Napokon sile sustaše mile, 
vijugav mozak održa vlast, 
razlog i zapon pameti hude, 
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu’, 
utekoh mudro od sreće, lud, 
utekoh od nje – a ona svisnu. 
Pomrča sunce, večita stud, 
gasnuše zvezde, raj u plač briznu, 
smak sveta nasta i strašni sud. – 
O, svetski slome, o strašni sude, 
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi, 
spomen je njezim sveti mi hram. 
Tad mi se ona od onud javi, 
k’o da se Bog mi pojavi sam: 
U duši bola led mi se kravi, 
kroz nju sad vidim, od nje sve znam, 
za što se mudrački mozgovi mute, 
Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove 
silnih mi želja navreli roj, 
ona mi dođe kad njojzi gove, 
tajne su sile sluškinje njoj. 
Navek su sa njom pojave nove, 
zemnih milina nebeski kroj. 
Tako mi do nje prostire pute, 
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k’o u muža i žene, 
samo što nije briga i rad, 
sve su miline, al’ nežežene, 
strast nam se blaži u rajski hlad; 
starija ona sad je od mene, 
tamo ću biti dosta joj mlad, 
gde svih vremena razlike ćute, 
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje, 
tih sastanaka večiti trag; 
to se ne piše, to se ne poje, 
samo što dušom probije zrak. 
To razumemo samo nas dvoje, 
to je i raju prinovak drag, 
to tek u zanosu proroci slute, 
Santa Maria della Salute.

A kad mi dođe da prsne glava 
o mog života hridovit kraj, 
najlepši san mi postaće java, 
moj ropac njeno: "Evo me, naj!" 
Iz ništavila u slavu slava, 
iz beznjenice u raj, u raj! 
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!

Sve će se želje tu da probude, 
dušine žice sve da progude, 
zadivićemo svetske kolute, 
zvezdama ćemo pomerit’ pute, 
suncima zasut’ seljenske stude, 
da u sve kute zore zarude, 
da od miline dusi polude, 
Santa Maria della Salute.

Laza Kostić
(1841-1910)