Arhiva za September 2010.

Susret

Rubrika: Stih nedelje

Jovan Dučić
 

Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli,
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom,
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.

Oboje smo strasno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno prezivljenih jada…

I za navek kad se rastasmo, i tako
Stezuć svoje srce rukama obema,
Otišla si plačna, zamrzla i nema,
Ko što beše došla, tužno i polako.

Jovan Dučić
(1871-1943)

Slovo o ljubavi

Rubrika: Stih nedelje

Desanka Maksimović
 

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline
mognete li se još ikada sresti.

Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.

Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećeš spasti.

Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma zavoleli zatim i druge.

Ako je želiš bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.

Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj i san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.

Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojenog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.

Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.

Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge –
i osetimo se nesrećni i krivi.

Desanka Maksimović
(1898-1992)

Kad bi ti otišla

Rubrika: Stih nedelje

Matija Bećković
 

Kad bi ti otišla iz ovoga grada
Kome bih levu ruku prebacio preko ramena
A desnom pokazivao obronke dalekih brda i rekao:
"Priroda je puna mojih pogleda na svet".
S kim bih zastao pred raspuklim orahom govoreći:
"U ovom orahu mozda raste moj sanduk
Kad sam bio dete njegovo je stablo posađeno".
Zbog koga bih prekinuo ove reči i rekao nešto radosno,
Mada ne znam šta bih sve mogao da kažem
Na osnovu cele sume i drugih elemenata!
S kime bih se vraćao u grad ponosan kao u mojim pesmama.
Kome bih govorio o sajdžiji koji živi u zemlji
I o mom srednjem uhu koje je gusto kao sećer.
S kime bih podigao glavu prema besputnim nebesima,
Kome bih pokazivao kozje staze među zvezdama.
Čiji bi zubi zvonili kao promrzla jabuka u pšeničnoj plevi
S kime bih pomenuo: tajge, sneg na Etni, ljude po tamnicama.
Bela ptica na snegu, plastu snega u vodi,
Kome bih rekao kako mi se čini
Da u reci Ararat kljuca kamenje
I ko bi me zbog toga voleo?
Danas svi znaju da sam na tebe mislio kad sam rekao:
"Ona kaže balkonu da ga voli
I balkon se sruši u tom času".
Poštari bi širom sveta raznosili jedno isto pismo
Dok zver skupog krzna drema u glupoj toploti na Tibetu
I bilo kakav mesec prelazi preko smetova.
S kime bih dugo u noći govorio protiv svakoga
I ko bi me zbog toga voleo?
Kad bi ti otišla iz ovoga grada,
Govorio bih uzalud:
Moje reči se ne bi ni na koga odnosile.

Matija Bećković
(1939.)

Ima nešto

Rubrika: Stih nedelje

Duško Trifunović
 

Ima nešto u tom što me nećeš
ostavljaš mi vremena za druge
vidim kako veselo oblećeš
kao leptir oko moje tuge.

Ima nešto u tom što me nećeš
nesto čemu ni sama ne znaš ime
sve što kažeš na šalu okrećeš
a sve znači – ne zaboravi me.

Ima nešto u tom što me nećeš
od te laži načisto umreću…

Ima nešto u tom što me nećeš
i u tome što ja tebe neću…

Duško Trifunović
(1933)