Treće sledstvo

Rubrika: Stih nedelje

Miodrag Pavlović

 

Video sam jutros
leptire orne
po balkonskom cveću

I njihova smeđa krila
nad žbunjem
u kojem se gnezdi
zrela malina

U livadsko cveće
na rubu šume
uglavili se leptiri
i prenose polen

pokazujući
da i oni koji ne vide
mogu da se vole

Miodrag Pavlović
(1928)

Utopljene duše

Rubrika: Stih nedelje

 

Još jednom samo o da mi je dići
Ispod života svet umrlih nada;
Još jednom samo o da mi je ići
prostorom snova pod vidikom jada.

Potajna slabost i žudnja ka sreći,
Skrivene misli u boji ljubavi,
Njen pogled nekad sve što znade reći,
Još jednom samo da je da se javi.

U harmoniji svetlosti i tame,
Lik duše trajno gde se od nas krije,
Gde svesti nema već ideje same,
Otkud bol sleće, da osećaj svije.

U meni o njoj, o lepoti, cveću,
I o mladosti – o još jednom samo,
Da mi je da se moje misli kreću,
Da mi je da sam još jedanput tamo.

Da mi je da sam u predelima onim,
Gde su mi mladost, san i uspomene,
Kod negda svojih da je da se sklonim
S lepotom njenom što ko miris vene.

Il da je groblja, senki, vetra, zvuka
I igre mrtvih, avetinja kolo,
Da je bolova, sećanja, jauka –
Znamenja, da sam nekad i ja volo.

Al nije. Ja znam svi ti dani stari,
I želje, njena tuga i lepota,
I nežne veze osmeha i čari
Nemaju više za mene života.

Nemaju više života ni za nju
Sva njena ljubav i moja stradanja:
Dremež i suton i noću i danju.
Nama se spava. Nama se ne sanja.

Gube se redom, trunu pod životom
Aleje bola i podneblja plava,
I moja lira sa njenom lepotom,
Tugom i srećom… Da je da se spava.

I samo katkad, al to retko biva,
Nju kada vidim posred ovih zala,
Prilazi meni neka magla siva,
nagovest bleda dalekih obala.

Gledeći dugo taj magleni veo,
Kamo se dani moji razasuše,
Širi se pokrov velik, prostran, beo,
Pod kojim leže utopljene duše.

Vladislav Petković – Dis
(1880-1917)

Kap mastila

Rubrika: Stih nedelje

Branko Miljković

 

Šta sve može da stane u kapi mastila
jedno nenapisano sunce
jedna nepotpisana ptica
jedan nenacrtani cvet
i još će ostati toliko
da se napiše epitaf:

dve su zvezde zanoćile
u čijem srcu u čijoj noći
zatim su dva cveta nikla
iz čije krvi iz čije krvi
i dve su ptice poletele
iz čije glave u čiju noć
dve zvezde dva cveta dve ptice
niko ne zna čije su
niko ne zna odakle su

Branko Miljković
(1934-1961)

Sirota odsutnost

Rubrika: Stih nedelje

Vasko Popa

 

Oca pravoga nisi imala
Majka ti nije bila kod kuće
Kad si u sebi svet ugledala
Rodila si se greškom

Imaš stas napuštene provalije
I sva na odsutnost mirišeš
Rodila si sebe sama

Vrtiš se u plamenim traljama
Razbijaš sebi glavu za glavom
Skačeš sebi iz usta u usta
I staru grešku podmlađuješ

Sagni se gola ako možeš
Do moga poslednjega slova
I pođi njegovim tragom

Sve mi se čini sirotice
Da u neku prisutnost vodi

Vasko Popa
(1922-1991)

Propovedanje ljubavi

Rubrika: Stih nedelje

Branko Miljković

 

Nema mene al’ ima ljubavi moje;
Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti.
Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti
Slično muzici slično praznini, spokojem.
Ona će sačuvati namere moje i tvoje
I vaskrsnuće mrtve rođendane po milosti.
U podnožju vetra nemarljiva sen oholosti
Nestaće u pepelu onih što više ne postoje.
U pusto srce, u mrtvo vreme me zovi,
Minula čežnjo, da se svet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um,
Pa mi je prazan dan koji još došao nije,
Ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum
Neka me nedostojnog vetar obavije.

Branko Miljković
(1934-1961)

Pod prozorom

Rubrika: Stih nedelje

Vladislav Petković – Dis

 

I sinoć sam bio pored tvoga stana.
K’o bolnik kad diše, kiša jedva teče,
Lišće šušti, plače, s mokrih, crnih grana;
Sumorno i mutno spustilo se veče.

Ulica je bila pokrivena mrakom,
Krovovi i kuće tonuli u tminu.
I ja sam se kret’o laganim korakom
Kao čuvar mrtvih kroz aleju njinu.

Bojažljivo priđoh do prozora tvoga:
Modra, bleda svetlost na zavese pala.
Inače svud pusto, svud nigde nikoga,
Samo preko lišća noć je uzdah slala.

Pod prozorom zastah. Tu sam dugo bio
I drhtao tako bez glasa i moći:
Na zid ruku stavih pobožno i ti’o,
Ne mogah je dići, ne umedoh poći.

Najednom se trgoh. Ko da neko ide?
Mis’o moju preli krv mi uzrujana.
Ja bežati počeh. Da l’ me kogod vide?
I sinoć sam bio pored tvoga stana.

Vladislav Petković – Dis
(1880-1917)

Mesečevo srebro

Rubrika: Stih nedelje

Miroslav Antić

 
Ne priznajem rastanke
i nikad neću
Suviše boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek niče
Kada na samom početku priče
vreme zatreperi i stane
baš kada bleda
još prazna zora
mesečevo srebro ućuti
i kada zamre let povetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane
Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noći i zore sjajem
I zato ne dam, i zato neću
i zato rastanke ne priznajem
Želim da živim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima
dok postojim
Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi
da razvejano seme maslačka
tvoj vetar nosi
i sipa u šarene misli neke
u žute duge na modrom tlu
Zato ne dam i zato neću
Zato moj odraz još vešto krije
istih osmeha tajne daleke
Zato ću uvek biti sa tobom
u dašku misli ili u snu
Još uvek naš cvet negde niče
još uvek naše tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri sleću
Svi su rastanci tužne priče
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad neću.

Miroslav Antić
(1932-1986)

O zašto

Rubrika: Stih nedelje

Veljko Petrović

 
O zašto smo se, zašto smo se sreli
na mrtvoj stazi opora venjenja,
pod mutnim nebom mađijskog jesenja?
O zašto smo se pogledali, je li?

O zašt` se nismo mimoišli, draga,
ko do dve lađe na sred okeana,
što crnih jedri, a s dva mrtva kana,
plove i minu u magli bez traga…?

Veljko Petrović
(1869-1935)

Vraćanje u prošlost

Rubrika: Stih nedelje

Znam da neizbežno u noći nesane
Oplavi te setnog uspomene plima.
Ti se vrćeš mišlju, duše rastrzane,
U večeri one tonova i rima

Pod prstima mojim kad je klavir stari
Plakao u pesmi tugu moju davnu,
I tvoj pogled vedri prodro da ozari
Moje duše bezdnu sumornu i tavnu.

Ti prolaziš duhom po mestima onim
Gde prolećne vode šume i s planina
Veje miris gore dahom osionim,
Gde trag naših stopa srebri mesečina.

I u talasima te svemoćne plime
Mladosti najbolji razaznaješ deo:
Živiš uzbuđeno bezbroj puta njime
I njim obasjavaš novi život ceo.

Znam ja — jer je moje osećanje isto —
Taj nemir u tebi, to je deo mene:
On u tebi živi pobožno i čisto
Radošću i bolom sreće neshvaćene.

Danica Marković
(1879-1932)

Letnja noć

Rubrika: Stih nedelje

Mileta Jakšić

 

Otkud dolaziš, razbludna noći,
Te vlagom mire tvoje tamne vlasi?
Da li iz hladnih struja okeana,
Gde si plamen letnjeg dana
Provela na grudi
Vodenog duha?
I sad se dižeš… u tvojoj kosi
Gore korali, sija se biserje,
Rize su tvoje oblivene
Svetlošću blagom, i dahom morske trave,
I grudi mirisave,
Rosne i meke
K’o labudovo paperje!…
Zaštitnice dobra!
Ljubavnik se tebi klanja,
A ti ga blagosiljaš
Sanjiva, umorna
Od milovanja…
Noći! Ne toni skoro u morske struje:
Ja ljubim
Pod tvojim okriljem blagim;
Zlato mi spava na ruci,
Draga mi spava, sklopila je oči…
Produži vlast, noći čarobna!
Skoro će zora doći,
Već dišu jutarnji lahori
I ja neću moći
Pocrpsti bogatstvo slasti,
Kojim su prepunjene
Usne i grudi njene…

Mileta Jakšić
(1869-1935)