Arhiva za May 2011.

Mnogo smo dali, ostalo je Kosovo

Rubrika: Dežurni razgovori

Mnogo smo dali, ostalo je Kosovo  

Decenija i po bila je potrebna da vlasti u Srbiji uhapse generala Ratka Mladića optuženog za ratne zločine na području Srebrenice. Od kada je stupio u prostorije Specijalnog suda u Srbiji više ništa nije kao pre. Opet se Srbija podelila, ovoga puta na one koji pravdaju hapšenje, oronulog i obolelog generala i one koji svoj gnev zbog toga izražavaju protestima na ulicama Beograda, Novog Sada, Banjaluke i ostalih gradova širom Srbije i Republike Srpske.

Jedno je sigurno, i da ste protiv i da podržavate, vi živite u Srbiji, trpećete pritiske Evrope i dalje, a predajom Mladića došli ste do kase na kojoj će vam otkucati račun za Kosovo. I sve u krug, prodajemo ono što imamo, a što nije naše. Kako na našu prodaju reaguju Srbi u dijaspori saznali smo od gospodina Nikole Janića, predsednika Srpskog Saveza u Švedskoj.

(more…)

Sonet o neporočnoj ljubavi

Rubrika: Stih nedelje

Branko Miljković

 

Nema je ovde, sve je više gubim
U časnom krugu kog zaborav rubi.
Oh, gipka sliko varke, varko živa,
kad kamen vida njeno lice biva.

Daj mi snage da neporočno ljubim
dane započeo tužno. Tu se skriva
bol bez odjeka i reč bez odziva.
O, daj mi snage nad silama grubim.

Vrati mi sličnost da usnim, dok strava
tišti mi čelo i niče na stolu.
Ona je deo predela što spava.
Pomešana s vetrom dok ćuti u sjaju
iscrpem budućnost u svirepom bolu
što sanja krv leta i pakao u raju.

Branko Miljković
(1934-1961)

Moramo požuriti sa istinom

Rubrika: Dežurni razgovori

Moramo požuriti sa istinom  

Iako je ideja o stvaranju Asocijacije za istinu o Srbiji i Srbima, potekla mnogo pre stvaranja famoznog REKOM-a, reklama je učinila čudo, i ova druga Vladina organizacija već je napravila dar mar u regionu.  Ali ona će se baviti "istinom" o svim zločinima na prostorima bivše Jugoslavije, dok će se IOS baviti istinom o zločinima nad Srbima.

Jer, ono što uradi REKOM sumnjamo da će biti istina i za Srbe. Zbog istine kojoj težimo razgovarali smo sa jednim od začetnika ideje IOS-a, predsednikom Srpskog saveza Švedske, gospodinom Nikolom Janićem. Prvi sastanak na kome će se razgovarati o osnivačkoj skupštini Asocijacije za istinu o Srbiji i Srbima, biće održan 28.maja, 2011. godine u Beogradu u hotelu Moskva.

(more…)

Prva ljubav…

Rubrika: Stih nedelje

Nemoj da mi uputiš više
nijedan pogled,
čak i ako bi smeo.
Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
i tiho, nečujno urezuje tvoje ime
u neke moje još nerođene rime
žute i plave boje,
a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
Ne budi moje orkane snene
da se neki ne zakovitla iz pene,
ponašaj se i dalje kao da ne postojim,
i kao što si do sada umeo
nastavi da gledaš kroz mene
u nedogled
iako tu ispred tebe stojim.

Nemoj uopšte da me gledaš,
zaboravi me.
Potroši svoje poglede na one druge,
na one što znaju da se kikoću,
da od svega naprave važnu temu,
na one izgubljene u beskraju
što ne znaju za samoću,
na one što se trude
da uvek nose šminku,
na one kojih se sve tiče
a tako malo znaju…
Gledaj njih,
zaboravi mene, klinku,
ja nisam takva niti takva mogu da budem,
ja sam iz neke potpuno druge priče.

Nemoj da mi uputiš više
nijedan osmeh.
Jedan je dosta.
Pomisliću da u tom novom još nešto piše
i bojim se, izazvaću podsmeh
kod onih kojih se sve tiče…
U meni se rodi i osta
želja koja klija i raste,
i izvija se i trudi
da izleti u nebo
i nemoguće preraste.
I zato nemoj, nemoj nikada više
da mi pokloniš ni jednog smeška.
Zamisli da me nema,
da ne postojim, tako je bolje.
Moram to da te molim jer se bojim,
strašno se bojim
da je tvoj osmeh samo greška.

Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
i petoj, i sedmoj,
pokloni ga onima koje će znati da ga vrate,
onima koje ne vole čekanje,
kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
odmah, bez razmišljanja,
a da ga prime još manje.
Pokloni ga njima, meni nemoj,
jer moj osmeh predugo sanja
dok ne ugleda svitanje,
predugo čezne da izleti,
predugo plete šarene duge,
predugo trepti dok ne sine,
a za sve to vreme
moje usne su neme.
Zato me zaboravi
jer ja nisam kao te druge,
ja sam iz neke sasvim druge šeme.

Nemoj da mi uputiš vise
nijednu reč,
čak i ako to želiš.
Sve reči mogu da imaju i drugo lice,
i šta ako ti to prekasno shvatiš
i poželiš da ih vratiš
i pričuvaš za neku drugu zgodu
kad vidiš šta u mojim očima piše,
pa se sneveseliš,
a već je kasno, već si ih pustio da odu?
Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više,
bojim se da će i moje reči da poteku
izazvane tvojim
pa će da se sliju u moćnu reku
i da teku i teku…
Tako se bojim
da će iz mene bujica da provali,
da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
da iskažem sve što smo do sad otćutali.

Neka tvoje reči odu na tamo neke
očima blizu
a mislima daleke,
na one što imaju raspletene kose,
što uvek slušaju ali retko čuju,
na one što se oblače u Rimu i Parizu,
na one kojima je važno šta će da obuku
i šta će da nose,
na one što se stalno utrkuju…
Na mene ne bacaj reči,
zamisli da ne postojim,
jer ja se bojim, strašno se bojim
da neće ništa da me spreči
jednom kad moja bujica krene,
kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene
koje nam dele sreću i tuge.
Zato te molim, najlepše molim,
zaboravi mene,
ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
jer ja nisam i nikad neću
biti kao te neke druge.

I nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
čak i ako se osmeliš
pa to poželiš,
čak i ako se na to odvažiš.
Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
jedina prava samo za tebe,
ona jedna od miliona
koja ti pruža more tišine
i svu silinu uragana
u istom trenu.
Ne, nemoj da me tražiš,
pusti me da sama svoje dane brojim
dok postojim,
dokle god trajem nekih dana,
dokle god moje vreme curi.
Ne daj da ti misli na tu stranu skrenu,
nipošto nedaj.
Ja se neizvesnosti više ne bojim
ali bih radije da požurim
i da se sakrijem u uspomenu.

Potraži one neke druge
koje su svikle
da nose štikle,
koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
koje još uvek ispredaju prazne priče,
koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
koje nose samo uzdužne pruge
jer im samo takve dobro stoje,
koje ne pričaju nego se dovikuju…
Mene nemoj,
mene ne traži
jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
samo neizrecivo malo parče istine u laži,
i nestalna kao morska pena
od koje sam sačinjena.

Bojim se, strašno se bojim
ako me nađeš
da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
istom silinom,
istom žestinom,
i da ću početi da postojim,
stvarno postojim
od tada pa sve do svog kraja.
Probudićeš moje orkane
i bujice i reke,
moji snovi će da dobiju lice
i da ostvare želje daleke.
Ali, šta je sve to?
Sve će to jednom morati da stane
jer kad tad stane sve što jednom krene,
jer kratak je ovaj ljudski vek
i prolazan poput lepote maja.
A ako me ne nađeš,
ako me nikada ne nađeš,
ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
odavde pa do večnosti, zauvek,
bez početka i bez kraja.

Dragana Konstantinović
(1961)

Starinska molitva za Emiliju

Rubrika: Stih nedelje

Slobodan Marković – Markoni
 

Neka nađe sreću Emilija,
crven končič,
nek se smeje,
neka mirno spava.

Nek živi Emilija
sa onim koga ljubi,
ne moram da budem ja,
nek ona živi…

Nek postane majka,
nek joj šikne mleko,
nek joj dete živi.

Nek se seti Emilija
prozora na niskoj kući,
i jesenje uspavanke.

Nek joj se ispuni želja:
stara klupa,
niska kuća izvan grada.

I kad zbraja dane,
nek se seti mene
i mojih molitava…

Nek sa decom večerava
pod zvezdama za dugim stolom.

A kad joj mreti dođe,
u poslednjoj suzi
nek bude i mene.

Te večeri nad njenom ikonom
nek prođu rumene zvezde.

Od njenih zvona nek proplaču
i neznani na svome putu.

Nek umre samo posle mene,
ma gde se obreo,
i ma gde bio.

Amin

Slobodan Marković – Markoni
(1928-1990)

Kome dajemo potpise?

Rubrika: Dežurni razgovori

Kome dajemo potpise?  

Ovih dana širom Srbije volonteri nevladine organizacije REKOM skupljaju potpise, ne bi li  njihova organizacija zvanično opravdala 2 miliona evra, uložena u svoje osnivanje. Da li je cifra od 2 miliona evra dovoljna za prodaju srpskog obraza, za činjenicu da će nam pored Haškog suda presuditi i bez suđenja, domaći sudovi.

Koliko će organizacija koja treba da utvrdi istinu o broju stradalih na prostoru bivše SFRJ, o ratnim zločinima, o raseljenima, biti objektivna. Da li je to samo zamka za Srbe, kako bi nam konačno stavili omču oko vrata i rekli "da vi ste krivi, a sad zategnite kanap i presudite sebi." Zašto REKOM, ako se zna da je sprska dijaspora godinama unazad pokušavala da se osnuje telo koje bi iznosilo dokumentovanu istinu o Srbiji i Srbima"? Zašto sada i da li će možda Hrvati, Muslimani, Slovenci ili Šiptari bolje prebrojati naše žrtve od nas samih. Odgovore na ova pitanja dao nam je gospodin Nikola Janić predsednik Srpskog Saveza u Švedskoj.

(more…)

Nizvodno

Rubrika: Stih nedelje

Branko Miljković
 

Dok lutam predelima svoga sklopljenog oka
gde ni jedan cvet nije uzaludan niti izmišljen
ona mi ispere glas i smiri ga, pesma bez reči
pošao sam negde a udaljavam se o vodo

Ti si glas ptice posle ponoći vremena
anđeo s dvostrukim licem i potaja
daleko iza svetlosti daleko iza časova
kada je smrt velika maska sunca

Izmenih se pevajući kasnim te reko
u noći zasađenoj najlepšim baštama
duh mi valovlju sličan al’ istrošen na bizarne
cvetove
što cvetaju u našem oskudnom znanju

Dan se udvaja gde se rađa vreme buduće noći
veliki vodeni duše nad gorama kad grom mi
snuješ
u sluhu kad mi prostore pomešaš
reko sa srcem od vetra kada mi sve nade zbuniš
Možda bi trebalo da pevam tako
da se ne razlikujem od drugih koji silaze po
vodu
ali pored tebe najbolje sazreva moja podsvest
smeštena između sunca i meseca

Branko Miljković
(1934-1961)

Žena

Rubrika: Stih nedelje

Desanka Maksimović
 

Srce mi je milosti izvor;
moje reči se uz rane previjaju
kao listovi lekovitog bilja,
koraci mi umeju da vode
i one što lutaju bez cilja.
Mene privlače oči nesrećnika
i čela samoubica
nesanicom ispijena.
Sa mog čita se lica
da sam deset puta sestra
pa jednom žena.
Ne bih mogla voleti bez tuge.
Rođena sam da na krilu nišem
bolove čije dok ih ne ublažim,
rođena nad čijim snovima
nemirnim da uplašeno dišem.
Ne bih mogla voleti bez tuge
ni radosna priviti na nedra.
Ne bih mogla pružiti ruku
onom kom laka su jutra,
a uzglavlja vedra.
Rođena sam da živim za drugog.
Preliva se samilost srcu preko rubova.
Na dlanima mi piše da umeju da vidaju,
u očima da umeju da greju,
na usnama da gorčinu skidaju.

Desanka Maksimović
(1898-1992)