Arhiva za August 2010.

Trag

Rubrika: Stih nedelje

Miloš Crnjanski
 

Želim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.

Da poneseš od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag…

puteva zasutih lišćem svelim
sa jablanova.

Miloš Crnjanski
(1893-1978)

Čija je sramota? – šesti deo

Rubrika: Otvorena pisma

Nikola JanićSamostalnost šake političkog jada u Srbiji, postala je veća od jednostrano proglašene nezavisne i samostalne šiptarske države Hašima Tačija…

Ali Baba je imao 40 hajduka i tajnu pećinu koju je punio opljačkanim blagom. Srđan Srećković, ministar za dijasporu, danas ima njegovo ministarstvo i u njemu pare iz budžeta siromašne Srbije, a daje ih šakom i kapom onima kojima ne bi trebalo. Na primer dobro stojećim srpskim organizacijama i pojedincima u zapadnim zemljama, ali i za projekte SPO-a koji nemaju veze sa dijasporom. Današnji Ali Baba u Srbiji ima para za mnogo toga (naravno ne njegovih, već od osiromašenog srpskog naroda i mršavog budžeta Srbije), a nema 40 hajduka. Na pritisak ministarstva i od njega odabranih, a kobajagi izabranih od dijaspore, ima uz sebe broj pojedinaca, od onih 49 delegata koji su verifikovani na konstutivnoj Skupštini dijaspore. A to što zakonom Srbije Skupština dijaspore može da ima samo 45 delegata, nije ni briga, ni prepreka, za Alibabu Srđana. To je briga ovakve Srbije u kojoj je ministar zakon, a ne obratno. I to je prepreka da Srbija bude onakva kakvom bi je svi želeli. Hajdučijom se počelo još pre konstituisanja Skupštine, a Srđanovi hajduci pokušavaju da spreče poštene delegate da rade na osnovu stavova onih koji su ih izabrali i budu ono što jesu: delegati dijaspore u Skupštni dijaspore i Srba u regionu, jer ih samo takve dijaspora može prihvatiti kao "svoje". 

(more…)

Iskrena pesma

Rubrika: Stih nedelje

Milan Rakić
 

O sklopi usne, ne govori, ćuti,
Ostavi dušu, nek’ spokojno sniva –
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I laste lete put toplijih krajeva.

O sklopi usne, ne miči se, ćuti!
Ostavi misli, nek’ se bujno roje,
I reč nek’ tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osjećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
Zabrekću novim zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje,
Pred veličanstvom prirode! A potom,

Kad prođe sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u običnu čamu,
I život nov, i nadahnuće celo,
Nečujno, tiho, potone u tamu –

Ja ću ti, draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako…

A ti ćeš, bedna ženo, kao vazda,
Slušati rado ove reči lažne:
I zahvalićeš bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući, vrh zaspalih njiva,
Kako se spušta nema polutama,
Ti nećeš znati šta u meni biva, –
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale k’o plima!

Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja!
Al’ ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek reći: Ćuti!
Ostavi dušu, nek’ spokojno sniva –
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I tama pada vrh zaspalih njiva.

Milan Rakić
(1876-1938)

Epilog

Rubrika: Stih nedelje

Miroslav Antić
 

”Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam još uvek ona mera
po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko plaća?

Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?”

Miroslav Antić
(1932 – 1985)

Daleko u nama

Rubrika: Stih nedelje

Vasko Popa
 

Sijalicu dobru pališ
U tuzi mojoj smeđoj
Livadu mi prostireš
Na grudima svojim
Golubove okupljaš
U radosti mojoj
Bele
Cigaretu mojih briga
U srcu svome gasiš
U grozdu tamjanike
Na moje usne čekaš

Vasko Popa
(1922-1991)

Bezimena prva

Rubrika: Stih nedelje

Zoran Radmilović
 

Da li se ovog trenutka vraćam sebi
Da li me boli mozak ili telo
Da li sad konačno osećam ko sam i kakav.

Jer eto čini mi se ostah sam
Da li sam to želeo i zašto,
Zašto, kad znam da će biti užas.

Najbolju dušu ogurnuh od sebe,
Dušu koja mi se sva dala, možda baš zato,
Prokleti čoveče, sad stegni čelo i zube,
Hteo si!

Zoran Radmilović
(1933-1985)